ДАЛИ ГО НАПРАВИВ ВИСТИНСКИОТ ЧЕКОР???

СТОП ЗА СЕМЕЈНОТО НАСИЛСТВО – ПОВЕЌЕ ОД 300.000 НЕВИНИ ЛУЃЕ ВО НАШАВА МИЛА МАКЕДОНИЈА, СЕКОЈДНЕВНО ГИ ТРПАТ СТРАШНИТЕ ПОСЛЕДИЦИ ОД АЛКОХОЛНОТО ЗЛО

Onda je krenuo naglo, u nekontrolisanim skokovima prema meni… zanoseci se krupnim pijanim tijelom… tutnjalo je pod njim… zurno je isao prema meni da me stigne i uhvati…

U stanu su vrata isla u krug… izlazilo se iz dnevne sobe u kuhinju, iz kuhinje u hodnik a isto iz dnevnog boravka u hodnik, znaci… kruzno…., pokusala sam da se sklonim od njega zurnim korakom…. ali stigao me… u hodniku… naglo je zamahnuo rukom preko moga ramena i ja sam bila zarobljena…. stegao me snazno oko vrata…. Otimala sam se, pokusavala da mu sklonim ruku, bila sam kao u okovima … nisam mogla nista… drzao me cvrsto…
Djeca… vec vidno uznemirena gledaju sta se desava… ne mogu mi pomoci, ne znaju sta namjerava sad da uradi… samo nijemo gledaju… i oni su blizu mene… traze da me ostavi … da me pusti… ali on se junaci… drzi me i dalje onako razbojnicki… ne moze ni da se drzi na nogama cvrsto ali me steze sve vise… i… onda sjetim se spreja… ruka u djepu… vidim ispred sebe djecu i odlucim da ga upotrebim …. ne znam da li cu uspjeti… ali rijesena da nesto uradim…. Vadim sprej, naglo iznad svoje glave … a ne vidim njegovu glavu jer me je tako stegao da mi je glava okrenuta prema dole… pocinjem sigurnim prstom da pritiskam sprej i da spricam prema njemu kruzno pa ni sama ne znajuci hocu li pogoditi da saspem taj sprej prema njegovim ocima… i … spricam… spricammmm uhhh…. ne znam ni koliko dugooo, …. vidim kcerku koja drzi visoko reket od badmintona i udara po njemu da me pusti… a onda sam odjednom osjetila da njegova ruka popusta i da sam slobodna …. U momentu odvajanja od njega, vidim da sam uspjela… ne vidi me, ne vidi nas …. ohhh…. koja radost…. on mase glavom ne zna ni kuda…. urla i hvata se za glavu… zaslijepljen sprejom… a ja…. uzimam munjevito za ruke svoju djecu i bjezim napolje…. trcimo nas troje kao ludi… uz stepenice…. sa treceg cak do sedmog sprata… zvonimo komsinici koja inace zna sve, sta se prije desavalo… i rasirenih ruku nas prima …. otvara nam i nalazimo spas…
On je ostao u stanu…. sta se dole desavalo nismo znali, ja sam odmah telefonom pozvala Stanicu policije i pozvala za pomoc… razgovarala sam bas sa onim covjekom, komandirom Stanice policije koji me je vec spasavao…. rekla sam da sam na sedmom spratu i da kada ga odvedu da dodje na sedmi sprat, gdje sam se sklonila sa djecom….
Komsinica je gledala sa svog balkona i vidjela da su dosli po njega… i gledala je tako dramu ispred zgrade… cak sam i ja kroz ogradu balkona pogledala dole, visoko je ali sam vidjela kako ga hvataju… otima se… neda se … i opet … tesko su se borili sa njim… ali su ga savladali… njega pijanog, agresivnog…
Ubrzo je komandir dosao gore i mi smo krenuli u stan sa njim… Usput mi je rekao… „Mirjana… nemojte se iznenaditi kada udjete u stan…. lomio je sve na sta je naisao…“…. a ja … sigurnim glasom kazem … „… pa neka je… ali evo meni moje djece, vazno je da njima nista nije ucinio, a evo i mene… vazno je da nama nista ne fali…“ najvaznije je da smo uspjeli da pobjegnemo iz njegovih… pa ne znam ni kako bih to nazvala… da li su to ruke roditelja sto ruse ili daju njeznost i paznju svojoj djeci, pa kakav je to covjek… kakav je to otac… kad ga ni suza ni molitva djeteta nije uzdrmala ni osvijestila … dosao je da kao i obicno pokaze svoju snagu, onu koja rusi, a ne gradi nista dobro…„ …
Usli smo u stan… u stanu sve razbacano, telefon razbijen… jos nekih staklenih stvari… u kuhinji i dnevnom boravku… stolic koji je bio sa staklenom povrsinom prst debelo staklo, razbijeno u dugacke ostre siljke… Jedan od tih staklenih siljaka nadjoh na sasvim drugoj strani pored lezaja… zasto je bio tu… ko zna… ali nisam pridavala vaznosti sto je sve to polomio … nista za to … kupicu sve sto je polomio… ali rekla sam sama sebi – …„ e… neces!!! … zadnji put si nesto polomio…. ovdje gdje ja odgajam i brinem se za svoju djecu…“, nikada vise nece krociti na ova vrata…
Eto u jednom trenutku misleci da je imao iskrene namjere da vidi svoje bolesno dijete, prevarila me njegova, nazovi briga za svoje djete…, mislila sam ocinsko srce… ali alkohol je ucinio svoje… pomutio mu je razum… i sve se u tom trenu izbrisalo, nije vidio da cini zlo svojoj djeci…. da to ostavlja traga u njihovim mladim njeznim dusama… nije on vidio djecu, vidio je svoju nadmoc nad slabijima od sebe… i ucinio je to nad svojom djecom, htio je biti hrabar… i meni je htio da pokaze koliko je jak… mocan… a to sam vec vidjela puno puta, iz njega je govorio i djelovao alkohol… u stvari bio je velika kukavica… jer ga dobro poznajem sta zna i sta moze kada ne popije ni kap alkohola…. a ovo… ovo je bilo samo potvrda da sam pravilno postupila kada sam se odlucila za razvod… i danas se osjecam jako sretnom zbog toga…

S postovanjem

I ljubavi u Boga I ljubavi u Boga