НЕМА ПАРИ ШТО МОЖАТ ДА ЈА ПЛАТАТ САМО ЕДНА ДЕТСКА СОЛЗА

Уште една потресна приказна за семејното насилство. Прашањето што често си го поставувам е: Дали постоел начин да му се помогне на несреќното семејство, дали ако навреме се помогнело алкохоличарот да излезе од алкохолниот пекол, резултатот ќе бил поинаков?

… Nije se mogao pomiriti sa cinjenicom da je razveden….Ja sam preuzela brigu o djeci, Sud je donio Rjesenje i obadvoje djece, kcerka i sin su pripali meni na brigu i cuvanje…. On je otisao u podstanare…
Ja nigdje nisam izlazila iz stana, nocu pogotovo, ni sama… ni sa djecom, vodila sam brigu o djeci, njihovoj skoli, ujutro na posao, sa posla u stan, pomagala djeci oko skole, kada bi ostajala sama, pisala sam pjesme, druzila se sa muzickim Radio M u Sarajevu, ucestovala u nagradnim igrama, osvajala nagrade, … meni su posvecivali radio emisije, javljala sam se u emisije i za svoje prijateljice ispunjavala muzicke zelje, ucestvovala u emisiji „Ubi me prejaka rec“ i trebala da dobijem glavnu nagradu… (ali…zaratilo se) … Moje radne kolege, prijatelji… su mi se divili, nisu mogli da vjeruju da tako izgledam i da sam tako vesela zena, i pored toliko problema koje sam imala… zavidili mi kako to sve uspijevam… i govorili „ pa ti ces zeno da zivis 100 godina“…. a kada su djeca trazila nesto da im kupim, od mene su dobivali odgovor „strpite se – bice“ i …. bilo je…

A on, kad god je bio u pijanom stanju, gledao kako ce da me uznemirava… Prolazio bi tako pored zgrade, dolazio bi do vrata stana i osluskivao… i onda bi ga ja i djeca, culi, sa strepnjom bili mirni, i onda vidjeli kako odlazi… nikada se nije pomirio sa tim… tražio je razlog da dolazi na vrata, ja normalno nisam htjela da ga pustim unutra, mogao je slobodno da djecu uzme i da ih izvede gdje god je htjeo, ponekada je tako i bilo…
Medjutim, nastavio je uznemiravanje telefonom, onda mi je prijetio … , tako da sam bila prinudjena da tajno nosim sprej za oci, ako me negdje sretne na putu sa posla do stana…. i onda kako je to trajalo, i na kraju da zatrazim pomoc od policije…
Otisla sam u Stanicu policije Novi grad Sarajevo i zatrazila prijem kod Nacelnika Stanice policije. Kod nekog nizeg po cinu, nije ni trebalo, jer niko mi ne bi vjerovao sta sam trebala da ispricam kakav je covjek kada popije… jer njihovo bi bilo, pa sta, malo popio, pa otrijeznice se, i svi su odmahivali rukom, komentarisali…. “jao.. gospodjo, koliko mi imamo takvih slucajeva…” … kao… ma… to i nije neki problem… otrijezniće se….

Nacelnik Policijske stanice me je lijepo primio, po prezimenu se prisjecao kao da mi odnekud poznaje oca, tako da sam imala miran i spontan razgovor sa njim. Ispricala sam mu sve, do u detalje, sta mi se desava i da moram zatraziti pomoc radi djece, pa i radi sebe, radi naseg zajednickog mira. Covjek nije treptao dok sam pricala, jer moja priča je bila malo drugacija od onih prica kada muz dodje sa neke pijanke, a malo popio… pa pravi probleme, ovo je bilo nesto strasnije… jer kad policija dodje da intervenise, ne dolazi jedan ili dva policajca nego njih sest, jer ne mogu da ga savladaju… tesko i lisice da mu stave na ruke…
Ni moja najbolja prijateljica mi nije vjerovala sta mi se dešava, dok jedne prilike (u ovoj prici) nije prisustvovala sceni razvaljivanja vrata, onda se sama ponudila da mi bude svjedok… Nacelnik je obecao da ce povesti racuna da mene i djecu zastiti i kao potvrdu tome dodao, „kada nazovete ovu Stanicu, dovoljno ce biti da samo kazete – ovdje Mirjana, imam problem sa bivsim muzem“.. a isto tako da cu imati i nadzor policajca koji patrolira naseljem gdje zivim… i tako je i bilo…

A to razvaljivanje vrata je bilo strasno… mislim da ni u jednom filmu strave i uzasa takva scena nije snimljena…

Bila je nedelja, februara 1990.godine, kada sam nekako uspjela da se dogovorim sa njim, u prisustvu mog oca, da napusti stan i da ja sa djecom udjem i zivim u stanu… jer djeca moraju u školu… blizu im je …. obecao je da nam nece praviti probleme…. da ce otici u podstanare….
U stanu…., haos….sve prljavo, zapušteno… zivio je tu skoro godinu dana sam… smrad budjavosti… masno… da prosto ne znaš sta prije da pomjeris i da izbacis u smece….
Pozvala sam svoju najbolju prijateljicu Ljubinku da mi pomogne… odmah smo krenuli sa spremanjem, odlaganjem za bacanje, sve do vrata od stana, hrpa stvari se vec nasla u hodniku kod vrata… radili smo to vrlo temeljno, jer za sta god smo se prihvatile bilo je to tako zahtjevno i tesko da smo se bas umorile… Slucajno sam pogledala kroz prozor i vidjela parkiran njegov automobil pred restoranom „Bristol“, kolji se nalazio u prizemlju nase zgrade…. uhhhh… pomislila sam … nece valjda, pa obecao je…

Bilo je vec oko 19,00 sati kada se oglasilo zvono na vratima… upitala sam, ko je ??? … bio je to on, pijan… izgovorio je par nerazgovjetnih rijeci, razumjela sam da trazi da mu otvorim… Djeca su se prepala… normalno svi smo se ukočili od straha… jer sta sada uraditi… Ja… sam već ovo prošla… sigurna u sebe… smislila sam kako da ga zadržim a da ne otvorim… rekla sam da kupam djecu, pa da dodje malo kasnije ili da sačeka …. ali…. insistirao je da otvorim…
Odmah sam pozvala stanicu policije i obavjestila da mi je on, pijan… na vratima… obecali su da odmah dolaze ….
Kroz glavu hiljadu misli, zvukova…. sve sam dobro poredala, pa sam se odlucila boriti rijecima…. zvonio je i dalje…. u medjuvremenu me je pozvao telefonom i moj otac
kome sam rekla da mi je on na vratima i da se bojimo svi… na sto je otac odlucio da odmah dodje da nam pomogne …
Dok je zvonio … smisljala sam kako da ga zadrzim … da ne otvorim… da ode sa vrata…. to su bili jedni od najtežih momenata u mom zivotu…. trebalo je reagovati, u ovom momentima kada pametan covjek ne bi mogao nista bas pametno da smisli… a sta smisliti…. sta uraditi… jer… nisma smjela dozvoliti da udje unutra… poslije serije zvonjenja… zamolila sam ga da sidje u prizemlje, da cu ja za par minuta sići pa cemo popricati….mislila sam, samo da dobijem na vremenu… i za nevjerovati je, sisao je… tu sam dobila na vremenu…. ali ne za dugo….
Ponovo je na vratima…. napetost medju djecom… prijateljica vidno uznemirena… a ja … i dalje razmisljam… sta dalje….
Do vrata smo natrpali stvari… dusek na kojem je spavao proteklo vrijeme… koji sam htjela izbaciti u smece… i jos brdo nekih stvari dovukli smo do vrata… lanac na vratima stavljen, vrata zakljucana…. ali…..
Vec je postalo napeto… bijesno zvoni i lupa na vratima, urla…. hoce da razbije vrata, i … onda udara u sredinu vrata i izbija „oko“ – spijunku na vratima… vec vidimo da nema sale…. provlaci prst kroz otvor i lomi, kida…. kida vrata kao da su od kartona….
Prijateljica je stala kod samih vrata i cvrsto drzala kvaku vrata, vjerovatno nije bila ni svjesna sta će se dalje dešavati, u namjeri da pomogne da nam ne razvali vrata ….

Ja i djeca stojimo dva metra od vrata u hodniku i posmatramo sta se desava, djeca drhte… ja sam ih zagrlila i tjesim ih, da se ne boje da ce stici policija i moj otac i da neće, valjda neće napraviti neki veci problem….
On je nastavio da lomi, kida komadice vrata, praveci rupu u vratima…. to je bilo stravicno gledati… Već je napravio dovoljno veliku rupu da može obadvjema rukama da ih lomi….. prasak odjekuje … lom vrata, ali nikoga osim nas…. komšije vjerovatno iz svojih stanova gledaju sta se desava, ali niko ne smije da reaguje, da otvori …. Vidjela sam da je vrag odnio salu, sta sada???, sta jos moze da napravi…. nesvjesno uzela sam noz, jer… šta drugo, snagom nisam mogla njemu da se suprotstavim, djeca su bila ispred mene, morala sam nekako… mozda je bilo tada glupo… ali znajući ko je, šta može i na sta je spreman, pijan, agresivan, morala sam ako udje da reagujem, pa šta bude, da nas na neki način odbranim, a bas tada nista nisam mogla pametnije da smislim… djecu sam bodrila da se ne boje, da neće baš tako lako uci…. jer ako udje onda nece biti dobro…. djeca su drhteci, sa sklopljenim rukama stajala i već glasno sa suzama u ocima, molila oca – „Nemoj tata, molim te……“ On je vec napravio rupu toliko veliku da je mogao provuci glavu kroz nju…. uhhhh…. kad se i to desilo, bilo je strašno vidjeti taj izraz lica, iskrivljen, nikakav, grozno je bilo pogledati u covjeka od koga je alkohol napravio zvijer… na drugo nije ni licio … i kada je provukao glavu onda je glasno ispustio rik … riknuo je tako glasno da je sve odjekivalo…. dok se nije ukocio, zastao …. kada je pored vrata u stanu, ugledao moju prijateljicu, jer ocekivao je da sam sama sa djecom… i u tom momentu je upitao – „Ko si tiiii?, a ona…. vidno uplasena, samo za tren, drhtavim glasom, ali glasno izgovori „Ja… svjedok!“ ….
U tom momentu, stize moj otac…. koji ga moli da ode od vrata, govori mu… sta je to uradio… ali ga ne slusa, mi unutra, opet sa strepnjom kako ce se sta odigravati ispred vrata…. trajalo je to nekoliko trenutaka… a nama vjecnost…. uhhh… dok nismo culi da je policija stigla…. onda je pocelo komesanje, lupa, vika, galama….hvatali su ga… kako su stigli, tesko… jedva su ga savladali…. i napokon odveli…

Onda smo svi… osjetili neki, neopisivi mir… ali kakav… jedva smo cekali, nervozno smo se gledali, bez rijeci… grlila sam djecu sada već hrabro… pobjedonosno… ne misleći na sebe… srecna sto smo uspjeli izbjeci vjerovatno nesto strasno… ni danas ne znam sta… sta se sve moglo desiti… ali sada sam samo najvise zeljela, a i djeca su gledajuci u mene, molila, bez obzira sto su njega odveli, da napustimo stan….

Moj otac nam je predlozio, da se eto…, opet pokupimo… i sve nas odvezao svojoj kuci….